Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) definira mentalno zdravlje kao stanje subjektivne  dobrobiti u kojem pojedinac može realizirati svoje potencijale te se nositi s normalnim životnim stresorima, živjeti produktivno i doprinositi zajednici.

Kako znati kada je mentalno zdravlje narušeno? Pojedinac može kod sebe osjetiti promjene raspoloženja ili mu okolina ukazuje da je došlo do njih. Osjeća da se ne može nositi sa životnim zadacima, može doći do povlačenja i osjećaja preplavljenosti ili potrebe za bijegom od izazova koje život donosi. Razlozi zbog kojih pojedinci traže pomoć često su teškoće u prilagodbi na nove situacije, problemi u odnosima, različite smetnje raspoloženja koje su povezane s pojačanim osjećajem straha što nazivano anksiozno stanje ili pojačanim osjećajem tuge što nazivamo depresivno raspoloženje.

Anksioznost je čest razlog traženja psihološke pomoći. Ona se odnosi na intenzivan strah koji može dovesti do izbjegavanja pojedinih situacija, poput školske ili radne sredine, a praćen je nerijetko neugodnim fiziološkim simptomima. Misli su obilježene brigama i često smo usmjereni na budućnost i predviđanje mogućih negativnih scenarija.

Depresija je stanje u kojem mislimo negativno o sebi, svijetu i budućnosti, može biti praćena bezvoljnošću, gubitkom interesa za aktivnosti u kojima smo do prije uživali i općenito sniženim raspoloženjem.

Prvo pitanje koje se postavlja u takvim situacijama jest kome se obratiti. Najčešće znamo da postoje psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti, no što svatko od njih radi i na koji način može pružiti pomoć nije uvijek posve jasno.

Psihijatri su liječnici koji su nakon završetka medicinskog fakulteta prošli višegodišnju specijalizaciju iz područja psihijatrije. To je grana medicine koja se bavi proučavanjem, dijagnozom te liječenjem psihičkih bolesti. Psihijatri mogu dijagnosticirati psihičke poremećaje i bolesti te pripisivati lijekove, što je važna razlika u odnosu na psihologe koji to ne mogu.

Psiholozi završavaju studij psihologije te se bave dijagnostikom i tretmanom psihičkih teškoća, pri tome koristeći psihologijsko testiranje i savjetovanje. Psihologijsko testiranje je obično prvi korak u susretu sa psihologom. Nakon početnog intervjua psiholog će nizom metoda procijeniti osobine, sposobnosti i vještine pojedine osobe.

Psihoterapeuti mogu biti psiholozi i psihijatri koji imaju dodatne edukacije iz nekog psihoterapijskog pravca. Oni provode savjetovanje i psihoterapiju, a imaju dodatna teorijska znanja i modele kojima objašnjavaju ponašanja pojedinca.

Kada se obratiti psihologu? Važno je znati da psihologu ne idu samo osobe koje imaju određeni psihički poremećaj, već pojedinci koji osjećaju intenzivno pojedine emocije poput tuge, ljutnje ili straha, oni koji osjećaju pojačani stres ili subjektivnu teškoću u nošenju sa životnim izazovima. Osobe koje imaju osjećaj da se teško prilagođavaju, da im odnosi stvaraju probleme i žele poraditi na svojoj komunikaciji također su dobrodošle obratiti se psihologu.

Prije javljanja psihologu, kod nekih se može javiti osjećaj srama kao i pitanja „Je li to za mene?” te zabrinutost radi stigmatizacije. Važno je napomenuti da je rad s psihologom povjerljiv, da su promjene raspoloženja i teškoće koje se javljaju normalne i da je metoda rada najčešće razgovor s ciljem otvaranja novih pogleda na situaciju, učenja novih strategija nošenja s emocijama i mislima. Psiholozi ne kritiziraju i ne daju negativne procjene kao ni savjete i gotova rješenja, već u suradnji s klijentom, pomoću eksperimenta, traže za klijenta odgovarajući način postupanja u pojedinoj situaciji.

Mladi koji se obraćaju psihologu najčešće dolaze radi problema s koncentracijom, primjećuju manjak volje i motivacije za učenjem ili im škola i obaveze počinju predstavljati pojačani stres. Jedan dio ima misli poput „moram dobiti odličnu ocjenu, u suprotnom ne valjam“ ili „negativna ocjena znači da sam promašaj“. Drugi dio osjeća intenzivan strah prije odgovaranja. S psihologom imaju priliku raditi na mislima i osjećajima, ispitati njihovo značenje i relevantnost te uče i pokušavaju primijeniti nove obrasce razmišljanja i nošenja s teškoćama. Nerijetko se javljaju problemi u odnosima s vršnjacima, primjerice, kako se zauzeti za sebe u vršnjačkim odnosima, na koji način komunicirati da me se čuje i razumije, jer adolescencija je period intenzivnog stvaranja veza s vršnjacima i okolinom te je očekivano da će odnosi izazivati određenu količinu nesigurnosti, a ponekad i frustracije.

U susretu s problemom, pojedinac često smatra da je jedini koji se nosi s takvim teškoćama, a zadatak psihologa je pokazati da su teškoće većinom univerzalne i da postoje različiti načini kako o njima možemo razmišljati i u konačnici kako reagirati i nositi se s njima.

Glavna ideja je pomoći pojedincu da upozna i prihvati sebe kako bi mogao imati ispunjen i kvalitetan život, zadovoljavajuće odnose i subjektivan osjećaj zadovoljstva. Sve to uz pomoć razgovora, u podržavajućoj okolini, pomoću različitih kreativnih tehnika, očekuje one koji potraže psihološku pomoć.

 

LITERATURA

World Health Organization: WHO. (2019, December 19). Mental health. https://www.who.int/health-topics/mental-health#tab=tab_1 

Pripremila: Dubravka Nikšić, psihologinja u Psihološkoj službi Doma zdravlja Krapinsko-zagorske županije

Fotografija preuzeta sa https://www.canva.com/